Danas se gotovo svuda govori o ljubavi prema sebi. Govori se da moramo naučiti cijeniti sebe, postavljati granice, birati vlastiti mir, udaljavati se od ljudi koji nas povređuju i prestati tražiti potvrdu vlastite vrijednosti u očima drugih. Sve to zvuči jednostavno kada se pretvori u nekoliko lijepih rečenica, ali prava ljubav prema sebi mnogo je složenija od pozitivnih misli koje ponavljamo pred ogledalom ili odluke da sebi povremeno priuštimo nešto lijepo.

Čovjek može iskreno vjerovati da voli sebe, a istovremeno živjeti život koji pokazuje potpuno suprotno.

Može govoriti: „Znam koliko vrijedim“, a zatim mjesecima ostajati uz osobu koja ga ponižava.

Može govoriti: „Više nikome neću dozvoliti da me povrijedi“, a onda iznova otvarati vrata nekome ko se vraća samo onda kada mu nešto treba.

Može govoriti o granicama, a osjećati ogromnu krivicu svaki put kada kaže „ne“.

Može uvjeravati sebe da je snažan i nezavisan, dok duboko u sebi očajnički čeka da mu neko drugi potvrdi da je dovoljno dobar.

U takvim trenucima ljubav prema sebi može postati iluzija koju je um stvorio kako bi prikrio mnogo dublju unutrašnju nesigurnost.

NIJE DOVOLJNO GOVORITI DA VOLITE SEBE

Riječi imaju vrijednost, ali ponašanje mnogo iskrenije pokazuje naš odnos prema sebi.

Možete svakoga jutra sebi govoriti da zaslužujete najbolju ljubav na svijetu, ali ako poslije toga prihvatate nečiju ravnodušnost, ignorisanje, manipulaciju i ponižavanje, postoji veliki raskorak između onoga što govorite i onoga što zaista vjerujete da zaslužujete.

Prava slika samopoštovanja često se ne vidi kada je sve dobro.

Vidi se onda kada morate nešto izgubiti da biste zaštitili sebe.

Da li ćete otići iz odnosa koji vas uništava čak i kada još uvijek volite tu osobu?

Da li ćete reći „ne“ nekome koga ne želite razočarati?

Da li ćete prestati objašnjavati svoje granice osobi koja ih stalno pokušava pomjeriti?

Da li ćete prihvatiti da će vas neki ljudi nazvati sebičnim samo zato što više niste dostupni za sve što od vas traže?

Upravo tu počinje stvarna ljubav prema sebi.

Jer mnogo je lakše voljeti sebe kada zbog toga ništa ne gubimo.

Mnogo je teže izabrati sebe onda kada cijena tog izbora postane gubitak osobe, odnosa, poznatog načina života ili slike koju su drugi imali o nama.

PONEKAD NE VOLIMO SEBE – VOLIMO SLIKU KOJU SMO STVORILI O SEBI

Postoji još jedna mnogo suptilnija zamka.

Čovjek može misliti da voli sebe, a zapravo voljeti samo idealizovanu verziju sebe.

Volim sebe kada sam uspješan.

Volim sebe kada izgledam dobro.

Volim sebe kada drugi ljudi misle da sam pametan.

Volim sebe kada sam produktivan.

Volim sebe kada sam potreban.

Volim sebe kada pobjeđujem.

Ali šta se događa kada pogriješimo?

Šta se događa kada ne uspijemo?

Kada nas neko odbije?

Kada izgubimo posao?

Kada se pogledamo u ogledalo i ne sviđa nam se ono što vidimo?

Kada nismo snažni?

Kada smo umorni, zbunjeni, ranjivi i daleko od osobe kakva mislimo da bismo morali biti?

Ako tada počnemo prezirati sebe, možda ono što smo nazivali ljubavlju prema sebi nikada nije bila bezuslovna ljubav.

Bila je nagrada.

Voljeli smo sebe pod određenim uslovima.

A prava ljubav prema sebi upravo se najviše pokazuje u danima kada nismo najbolja verzija sebe.

EGO SE PONEKAD PRERUŠI U LJUBAV PREMA SEBI

Nije svako ponašanje koje nazivamo samopoštovanjem zaista samopoštovanje.

Ponekad je to povrijeđeni ego.

Čovjek može govoriti: „Nikoga ne trebam“, ali iza toga se zapravo može skrivati strah da će ponovo biti povrijeđen.

Može govoriti: „Neću se nikome prvi javiti“, ne zato što poštuje sebe, nego zato što se boji odbijanja.

Može prekidati odnose čim nastane prvi problem i nazivati to postavljanjem granica, iako zapravo samo bježi od neprijatnosti i ranjivosti.

Prava ljubav prema sebi ne znači da uvijek morate pobijediti.

Ne znači da nikada ne treba priznati grešku.

Ne znači da morate izbaciti iz života svakoga ko vam se jednom suprotstavi.

Ne znači ni da morate postati emocionalno nedostupni kako vas niko više ne bi mogao povrijediti.

Ljubav prema sebi bez sposobnosti samokritike lako postaje egoizam.

Granice bez empatije mogu postati zidovi.

Nezavisnost bez sposobnosti povezivanja može postati usamljenost.

A rečenica „ja sam sebi dovoljan“ ponekad nije znak unutrašnje snage, nego način da čovjek sakrije koliko se zapravo boji bliskosti.

VAŠI ODNOSI OTKRIVAJU KOLIKO ZAISTA VRIJEDITE U VLASTITIM OČIMA

Jedan od najiskrenijih pokazatelja našeg odnosa prema sebi jesu ljudi kojima dopuštamo da ostanu u našem životu.

Ne zato što smo odgovorni za tuđe loše ponašanje, nego zato što smo odgovorni za svoje granice.

Ako vas neko jednom povrijedi, možda je pogriješio.

Ako prizna grešku, promijeni ponašanje i pokaže iskreno kajanje, oprost može imati smisla.

Ali ako vas neko deset puta povrijedi na isti način, obeća promjenu i svaki put ponovi isto ponašanje, pitanje više nije samo zašto ta osoba to radi.

Postavlja se i drugo pitanje:

Zašto ja i dalje ostajem tamo gdje već znam šta me čeka?

Odgovor nije uvijek jednostavan.

Možda se bojimo samoće.

Možda vjerujemo da nećemo pronaći nekoga boljeg.

Možda smo odrasli uz uvjerenje da ljubav mora boljeti.

Možda smo toliko navikli spašavati druge da više ne znamo kako izgleda odnos u kojem ne moramo nikoga popravljati.

Upravo zato prava ljubav prema sebi zahtijeva iskrenost koja ponekad boli.

Moramo prestati gledati samo šta nam drugi rade i početi posmatrati šta mi sebi dopuštamo.

LJUBAV PREMA SEBI NIJE STALNO UGODNA

Ovo je možda najveća zabluda.

Mnogi zamišljaju ljubav prema sebi kao stalno biranje onoga što nam prija.

Ali prava ljubav prema sebi često znači upravo suprotno.

Ponekad znači ustati kada bismo najradije ostali u krevetu.

Ponekad znači priznati sebi da smo pogriješili.

Ponekad znači prestati trošiti novac koji nemamo.

Ponekad znači završiti odnos koji volimo jer znamo da nas uništava.

Ponekad znači prestati čekati izvinjenje koje možda nikada neće doći.

Ponekad znači potražiti pomoć.

Ponekad znači biti disciplinovan.

A ponekad znači pogledati sebe bez opravdanja i priznati: „Ovo što radim više nije dobro za mene.“

To nije mržnja prema sebi.

Upravo suprotno.

To je jedan od najdubljih oblika ljubavi prema sebi.

Jer kada nekoga zaista volimo, ne dopuštamo mu da se uništava samo zato što je trenutni izbor lakši.

Zašto bismo onda sebi dopuštali ono što ne bismo poželjeli nekome koga volimo?

NE MORATE SEBI BITI SAVRŠENI DA BISTE SE VOLJELI

Prava ljubav prema sebi počinje onda kada prestanemo pokušavati dokazati da smo savršeni.

Imamo pravo pogriješiti.

Imamo pravo promijeniti mišljenje.

Imamo pravo priznati da smo nekome vjerovali kada nije trebalo.

Imamo pravo ostati predugo.

Imamo pravo otići kasnije nego što smo planirali.

Imamo pravo biti slabi.

Ali poslije svega toga imamo i odgovornost nešto naučiti.

Ljubav prema sebi nije rečenica: „Ja sam uvijek u pravu.“

Mnogo zdravija rečenica glasi:

„Mogu pogriješiti, ali zbog jedne greške neću prestati vrijediti.“

To je ogromna razlika.

Čovjek koji zaista voli sebe ne mora neprestano braniti vlastitu sliku.

Može priznati grešku bez osjećaja da je zbog toga bezvrijedan.

Može saslušati kritiku i odlučiti ima li u njoj istine.

Može izgubiti, a da zbog toga ne izgubi sebe.

NAJVEĆI DOKAZ LJUBAVI PREMA SEBI SU ODLUKE KOJE NIKO NE VIDI

Nije najvažnije šta objavljujemo, šta govorimo drugima niti koliko često ponavljamo da smo naučili cijeniti sebe.

Najvažnije su male odluke koje donosimo kada nas niko ne posmatra.

Da li ćete odgovoriti osobi za koju znate da vas svaki put ponovo povrijedi?

Da li ćete još jednom izdati vlastitu granicu samo da neko ne bi otišao?

Da li ćete ostati tamo gdje ste očigledno nepoželjni?

Da li ćete pristati na manje samo zato što se bojite da možda bolje nikada neće doći?

Ili ćete jednom reći:

„Možda će me boljeti što odlazim, ali još više me boli ono što postajem ako ostanem.“

To je trenutak u kojem iluzija prestaje.

Tada ljubav prema sebi više nije ideja.

Postaje postupak.

Postaje granica.

Postaje odluka.

Postaje način života.

KADA KONAČNO ZAISTA POČNETE VOLJETI SEBE

Znaćete da se nešto promijenilo kada više ne budete morali svakome dokazivati koliko vrijedite.

Nećete juriti ljude koji vas stalno odbijaju.

Nećete moliti za minimum.

Nećete se raspasti svaki put kada neko ne prepozna vašu vrijednost.

Ali isto tako nećete postati hladni, sebični ili nedodirljivi.

I dalje ćete voljeti.

I dalje ćete biti ranjivi.

I dalje će vas ljudi ponekad povrijediti.

Razlika će biti u tome što više nećete napuštati sebe kako biste zadržali nekoga drugog.

Nećete svaki put kada neko ode pomisliti da sa vama nešto nije u redu.

Nećete pristajati na poniženje samo zato što se bojite samoće.

I nećete ljubav prema sebi koristiti kao masku iza koje se krije povrijeđeni ego.

Prava ljubav prema sebi mnogo je mirnija.

Ona ne viče:

„Pogledajte koliko vrijedim!“

Ona tiho zna:

„Znam koliko vrijedim čak i kada to neko drugi ne vidi.“

I možda je upravo to najveća razlika između ljubavi prema sebi i njene iluzije.

Iluziji je potrebna stalna potvrda.

Pravoj ljubavi prema sebi nije.

Jer kada zaista naučite biti na svojoj strani, više ne morate uvjeravati sebe da se volite.

To se jednostavno vidi u životu koji birate, ljudima kojima otvarate vrata, granicama koje čuvate i načinu na koji postupate prema sebi onda kada vas niko drugi ne gleda.