Nikada ne moraš da ubjeđuješ nekoga da te voli.Nikada ne moraš da moliš za pažnju.
Nikada ne moraš da se dokazuješ da bi bila dovoljna.
Postoji jedna istina koja je jednostavna, gotovo surovo jasna, ali koju često odbijamo da prihvatimo jer ne odgovara onome što želimo da vjerujemo – riječi mogu da zavaraju, mogu da utješe, mogu da nas podignu kada smo slabi, ali samo djela imaju snagu da pokažu šta je stvarno, šta je trajno i šta je iskreno, bez potrebe za dodatnim objašnjenjima i bez skrivanja iza izgovora.
Koliko puta si se našla u situaciji da slušaš lijepe rečenice, obećanja koja zvuče savršeno, riječi koje bude nadu i stvaraju osjećaj da si nekome važna, dok si u isto vrijeme osjećala neku tišinu između svega toga, neku prazninu koja se ne može objasniti, ali se jasno osjeti u načinu na koji te ta osoba zapravo tretira kada riječi utihnu i kada ostanu samo postupci koji govore mnogo više nego bilo koja izgovorena rečenica.
Istina je da ljudi mogu reći sve što žele, mogu obećati svijet, mogu uvjeravati da im je stalo, mogu se pravdati, objašnjavati, ostavljati prostor za nadu i davati razloge zbog kojih bi trebalo da ostaneš, ali ako iza svega toga ne stoji dosljednost, prisutnost i konkretno ponašanje koje potvrđuje te riječi, onda sve to ostaje samo prazna priča koja postoji samo dok je slušaš, ali nestaje čim pogledaš stvarnost.
Jer kada je nekome zaista stalo, to se ne vidi u jednoj poruci, u jednoj rečenici ili u jednom trenutku, već u kontinuitetu, u načinu na koji te traži i kada nema razloga, u tome kako se ponaša prema tebi i kada mu ništa ne treba, u tome koliko je prisutan kada je najlakše da ode i koliko se trudi da ostane i onda kada nije jednostavno, jer prava emocija ne bira lake okolnosti, već bira osobu.
Problem nastaje onda kada počnemo da pravdamo ponašanje koje nas povređuje, kada počnemo da tražimo razloge za nečiju odsutnost, nečiju hladnoću ili nečiju neodlučnost, kada umjesto da gledamo šta dobijamo, počnemo da vjerujemo u ono što nam je rečeno, pa tako nesvjesno stvaramo priču koja nema veze sa stvarnošću, već sa našom željom da sve bude drugačije nego što jeste.
Možda kaže da mu je stalo, ali se ne javlja kada ti je najpotrebnije, možda govori o budućnosti, ali nije prisutan u sadašnjosti, možda obećava promjene, ali se ništa ne mijenja, i u svemu tome ti počinješ da tražiš smisao, da analiziraš, da se pitaš gdje je problem, da li si ti pogriješila, da li si mogla drugačije, da li treba još malo strpljenja, još malo razumijevanja, još malo ljubavi.
Ali istina ne traži dodatno vrijeme da bi bila jasna – ona je već tu.
Jer ako moraš da se pitaš gdje stojiš u nečijem životu, ako moraš da nagađaš šta neko osjeća, ako moraš da tražiš znakove u sitnicama i da tumačiš svaku riječ i svaku tišinu, to znači da nema jasnoće, a tamo gdje nema jasnoće – nema ni sigurnosti, a tamo gdje nema sigurnosti – nema ni istinske emocije koja te drži, gradi i smiruje.
Prava osjećanja ne ostavljaju prostor za sumnju, ne stvaraju konfuziju i ne tjeraju te da se osjećaš kao da moraš da zaslužiš nečiju pažnju ili ljubav, jer kada te neko zaista želi u svom životu, on ne pravi komplikacije, ne nestaje bez objašnjenja, ne ostavlja te na čekanju i ne stvara situacije u kojima moraš da se pitaš da li si dovoljno dobra ili da li si rekla ili uradila nešto pogrešno.
On te bira jasno, bez kalkulacija, bez igre, bez skrivanja.
Zato je najvažnije da naučiš da vjeruješ onome što vidiš, a ne onome što želiš da vidiš, da prestaneš da daješ težinu riječima koje nisu potvrđene djelima, da prestaneš da tražiš opravdanja za ponašanje koje te povređuje i da prestaneš da ignorišeš sopstveni osjećaj koji ti već dugo govori istinu koju pokušavaš da utišaš.
Jer svaki put kada biraš da vjeruješ riječima umjesto djelima, ti zapravo biraš iluziju umjesto stvarnosti, i svaki put kada opravdavaš nekoga ko te ne bira jasno, ti umanjuješ sebe i svoju vrijednost, dajući više nego što dobijaš i nadajući se nečemu što se ne pokazuje.
A ljubav nikada ne treba da bude nagađanje.
Ne treba da bude čekanje, sumnja, nesigurnost i stalno preispitivanje.
Ljubav treba da bude mir, jasnoća, prisutnost i osjećaj da ne moraš ništa da dokazuješ, da ne moraš da se mijenjaš da bi bila prihvaćena i da ne moraš da tražiš potvrdu jer je dobijaš kroz način na koji te neko gleda, sluša, dodiruje i – najvažnije – kako se ponaša prema tebi svaki dan.
Zato zapamti, bez obzira koliko riječi bile lijepe, koliko obećanja zvučala uvjerljivo i koliko nada bila jaka – ponašanje uvijek govori istinu, jer ono ne može da se sakrije, ne može da se uljepša i ne može da se objasni drugačije nego što jeste.
I kada jednom naučiš da gledaš djela umjesto riječi, prestaćeš da se zbunjuješ, prestaćeš da tražiš odgovore na pogrešnim mjestima i prestaćeš da daješ svoje vrijeme i emocije onima koji ih ne zaslužuju.
Jer onaj kome si zaista važna – neće ti pričati kako se osjeća.
On će ti to pokazati.
Svaki dan.
Bez izgovora.
