Nisu sve rane iz djetinjstva vidljive, niti svako teško odrastanje izgleda dramatično ljudima koji ga posmatraju sa strane. Dijete može imati uredan dom, hranu, odjeću, obrazovanje i roditelja koji pred drugima djeluje brižno, požrtvovano i zainteresovano, a ipak odrastati sa dubokim osjećajem da nikada nije dovoljno dobro, da mora zaslužiti ljubav i da su njegove emocije važne samo onda kada odgovaraju roditelju. Upravo se takva dinamika može pojaviti kod roditelja sa izraženim narcisoidnim osobinama.
Važno je razlikovati narcisoidne osobine od dijagnoze narcisoidnog poremećaja ličnosti. Nije svaki sebičan, strog ili emocionalno nezreo roditelj osoba sa tim poremećajem, a dijagnozu može postaviti samo stručnjak. Ipak, ponašanja poput hronične potrebe za kontrolom, nedostatka empatije, ponižavanja, manipulacije krivicom i tretiranja djeteta kao produžetka roditelja mogu ostaviti ozbiljne emocionalne posljedice.
DIJETE UČI DA LJUBAV MORA ZASLUŽITI
Jedna od najbolnijih poruka koju dijete može dobiti jeste da nije dovoljno vrijedno samo zato što postoji, već da ljubav mora zaraditi dobrim ponašanjem, uspjehom, poslušnošću ili ispunjavanjem roditeljskih očekivanja.
Kada dijete uradi ono što roditelj želi, može dobiti pohvalu, pažnju i toplinu. Kada pokaže vlastitu volju, pogriješi ili kaže „ne“, atmosfera se potpuno mijenja.
Tada mogu uslijediti ignorisanje, hladnoća, kritika ili poruke poput: „Poslije svega što sam učinio za tebe“, „Razočarao si me“ ili „Da me voliš, uradio bi ono što tražim.“
Dijete iz toga može izvući opasan zaključak: moram zadovoljiti druge da bih bio voljen.
Kasnije, u odraslom životu, takva osoba može teško postavljati granice, pretjerano se prilagođavati partnerima i prijateljima i osjećati ogromnu krivicu svaki put kada izabere sebe.
NJIHOVE EMOCIJE POSTAJU VAŽNIJE OD DJETETOVIH
U zdravom odnosu roditelj pomaže djetetu da razumije vlastite emocije. Kada je dijete tužno, uplašeno ili ljuto, roditelj ne mora uvijek riješiti problem, ali može pokazati da je osjećanje dopušteno.
U nezdravoj narcisoidnoj dinamici može se dogoditi upravo suprotno.
Dijete kaže da je povrijeđeno, a roditelj odgovara:
„Kako tek misliš da je meni?“
Dijete pokušava objasniti zašto je ljuto, a razgovor završava time da ono mora tješiti roditelja.
Dijete se požali na roditeljsko ponašanje, a roditelj sebe predstavi kao žrtvu.
Poslije dovoljno takvih iskustava dijete može prestati govoriti šta osjeća. Nauči da njegove emocije stvaraju probleme i počinje ih skrivati.
Kada odraste, možda će odlično prepoznavati raspoloženja svih oko sebe, ali će teško odgovoriti na jednostavno pitanje: „A šta ti želiš?“
STALNA KRITIKA RUŠI SLIKU O SEBI
Neki roditelji vjeruju da će kritikovanjem motivisati dijete. Problem nastaje kada kritika više nije usmjerena na ponašanje, nego na njegovu vrijednost kao osobe.
Nije isto reći:
„Ovaj put nisi dovoljno učio.“
i:
„Od tebe nikada ništa neće biti.“
Nije isto ispraviti grešku i godinama djetetu ponavljati da je nesposobno, nezahvalno, lijeno ili problematično.
Ako takve poruke sluša dovoljno dugo, dijete ih može početi doživljavati kao istinu.
Čak i kada kasnije postane uspješna odrasla osoba, unutrašnji glas može nastaviti govoriti: „Nije dovoljno.“
Dobije pohvalu – misli da je nije zaslužilo.
Postigne uspjeh – odmah razmišlja o sljedećem cilju.
Napravi malu grešku – doživljava je kao dokaz vlastite bezvrijednosti.
Tako roditeljska kritika može nastaviti živjeti u čovjeku dugo nakon što roditelj više nije prisutan.
DIJETE MOŽE POSTATI PRODUŽETAK RODITELJSKOG EGA
Narcisoidno ponašanje može uključivati doživljavanje djetetovih uspjeha kao potvrde roditeljske vrijednosti.
Dok dijete ostvaruje ono što roditelj želi, sve izgleda savršeno.
Problem počinje kada dijete poželi drugačiji život.
Možda ne želi zanimanje koje je roditelj zamislio. Možda bira partnera kojeg roditelj ne odobrava. Možda želi živjeti drugačije, preseliti se ili jednostavno početi donositi vlastite odluke.
Zdravom roditelju može biti teško prihvatiti određene izbore, ali razumije da dijete ima pravo postati zasebna osoba.
Kontrolirajući roditelj može djetetovu samostalnost doživjeti kao neposlušnost ili izdaju.
Tada se pojavljuju ucjene, krivica i pokušaji vraćanja kontrole.
„POSLIJE SVEGA ŠTO SAM URADIO ZA TEBE“
Ova rečenica posebno dobro pokazuje kako nešto što bi trebalo biti roditeljska odgovornost može postati emocionalni dug.
Roditelj djetetu obezbjeđuje hranu, dom, školovanje i brigu, a kasnije te stvari koristi kao dokaz da mu dijete nešto duguje.
Naravno da je zahvalnost prema dobrim roditeljima prirodna. Ali zahvalnost i doživotna poslušnost nisu isto.
Dijete nije potpisalo ugovor kojim je obećalo da će kao odrasla osoba odustati od svojih potreba zato što ga je roditelj odgajao.
Kada se roditeljska briga godinama koristi kao sredstvo kontrole, odraslo dijete može osjećati ogromnu krivicu svaki put kada pokuša postaviti granicu.
BRAĆA I SESTRE MOGU BITI OKRENUTI JEDNI PROTIV DRUGIH
U nekim nezdravim porodicama pojavljuje se podjela uloga.
Jedno dijete postaje „zlatno dijete“ koje gotovo ništa ne može pogriješiti, dok drugo postaje ono koje se stalno kritikuje i okrivljuje.
Problem nije samo u nejednakom tretmanu. Takva dinamika može uništavati odnos između braće i sestara.
Umjesto da budu saveznici, počinju se takmičiti za roditeljsko odobravanje.
Jedno pokušava zadržati privilegovani položaj, drugo pokušava dokazati da nije toliko loše koliko mu se govori.
A iza svega ostaje pitanje koje nijedno dijete ne bi trebalo postavljati:
„Šta moram uraditi da bi me roditelj volio kao njega?“
GRANICE SE DOŽIVLJAVAJU KAO NAPAD
Kada odraslo dijete konačno počne govoriti „ne“, porodična dinamika može postati veoma napeta.
„Ne mogu danas doći.“
„Ne želim razgovarati o tome.“
„Nemoj tako razgovarati sa mnom.“
„Ovu odluku ću donijeti sam.“
Za emocionalno zdravog roditelja granica možda neće uvijek biti prijatna, ali može je prihvatiti.
Roditelj naviknut na kontrolu može je doživjeti kao uvredu.
Tada mogu uslijediti ljutnja, dramatizovanje, povlačenje ljubavi, ignorisanje ili pokušaji uključivanja drugih članova porodice kako bi izvršili pritisak.
Odraslo dijete tada ponovo osjeća istu krivicu koju je osjećalo kao malo.
Ali postavljanje granice nije isto što i kažnjavanje roditelja.
Granica govori: „Ovo je način na koji dozvoljavam da se prema meni postupa.“
POSLJEDICE SE MOGU PRENIJETI NA LJUBAVNE ODNOSE
Dijete svoju prvu predstavu o ljubavi najčešće dobija u porodici.
Ako je naučilo da ljubav znači stalno ugađanje, može kasnije birati partnere kojima mora dokazivati svoju vrijednost.
Ako je odraslo uz nepredvidivu pažnju, emocionalno nedostupna osoba može mu djelovati neobično poznato.
Ako je naučilo da su njegove potrebe „sebične“, možda će godinama ostajati u odnosima u kojima mnogo daje, a gotovo ništa ne dobija.
Posebno je teško što takva dinamika odrasloj osobi ponekad ne izgleda nenormalno.
Ona joj je poznata.
A poznato često pogrešno zamijenimo za sigurno.
ODRASLO DIJETE MOŽE STALNO SUMNJATI U SEBE
Kada vam neko godinama govori da pretjerujete, da ste preosjetljivi, da se nešto nije dogodilo onako kako ga pamtite ili da ste uvijek vi problem, možete početi sumnjati u vlastitu procjenu.
Kasnije čak i jednostavne odluke postaju teške.
„Jesam li pretjerao?“
„Možda sam ipak ja kriv.“
„Imam li pravo biti ljut?“
„Jesam li sebičan zato što sam rekao ne?“
Čovjek može imati trideset, četrdeset ili pedeset godina, a u trenutku sukoba ponovo se osjećati kao dijete koje pokušava dokazati da njegovi osjećaji imaju pravo postojati.
PREKIDANJE OBRASCA POČINJE PREPOZNAVANJEM
Prošlost se ne može promijeniti, ali obrasci koje smo iz nje ponijeli nisu nepromjenjivi.
Prvi korak često je prepoznati šta se događalo bez potrebe da svemu odmah pronađemo opravdanje.
Moguće je razumjeti da je roditelj imao teško djetinjstvo, vlastite traume ili ograničene emocionalne sposobnosti, a istovremeno priznati da je njegovo ponašanje bilo bolno.
Razumijevanje nije isto što i opravdavanje.
Odrasla osoba može učiti da postavlja granice bez osjećaja da je loša, da govori o svojim potrebama bez izvinjavanja zbog njihovog postojanja i da razlikuje ljubav od kontrole.
Nekome u tome mnogo znači podrška prijatelja ili partnera, dok drugima može koristiti razgovor sa psihologom ili psihoterapeutom, naročito kada obrasci iz djetinjstva ozbiljno utiču na odnose i svakodnevni život.
DJECA NE TREBA DA BUDU ODGOVORNA ZA EMOCIONALNI ŽIVOT SVOJIH RODITELJA
Možda je upravo ovo najvažnija poruka.
Dijete ne treba biti roditeljev terapeut, partner, posrednik, izvor samopouzdanja niti osoba čiji je zadatak da roditelja neprestano čini sretnim.
Djetetu je potrebna sloboda da bude dijete.
Da pogriješi.
Da razvije drugačije mišljenje.
Da kaže „ne“.
Da izabere vlastiti put.
Da bude voljeno i onda kada nije najbolje, najuspješnije ili najposlušnije.
Jer zdrava roditeljska ljubav ne govori: „Biću dobar prema tebi dok ispunjavaš moja očekivanja.“
Ona djetetu daje osjećaj da njegova vrijednost ne nestaje kada pogriješi.
Rane nastale u odnosu sa narcisoidnim ili izrazito kontrolirajućim roditeljem možda se ne vide na tijelu, ali mogu godinama uticati na samopouzdanje, izbor partnera, granice i odnos prema samom sebi.
Ipak, ono što smo naučili u djetinjstvu ne mora zauvijek određivati način na koji ćemo živjeti kao odrasli.
Najvažniji trenutak često nastupi onda kada čovjek prestane pitati šta mora učiniti da bi zaslužio tuđu ljubav i počne učiti da ljubav, poštovanje i vlastite granice ne bi trebalo plaćati odricanjem od sebe.
